Sandra Frljević
Oko mene moj očaj, moj jad,
Sama sam ga stvorila,
Sam se izmigoljio iz moje glave…
I gledam sav taj očaj,
i gledam
Sav neuspjeh do kojeg se
Uopće nisam ni trudila doći.
Dovukao se kao klošari što
dogmižu poslije bitke na ratnom polju
I ismijavaju poražene, preživjele
šutaju ovi jadnici, nogama guraju one koje su
Mrtvi…
Gledam.
Sve te prizori oko mene lete.
Po glavi mi se motaju.
Poludjet ću
ako uskoro ne prestane!
U tom svom jadu sjedit ću,
Još malo, kao malo napušteno štene
U crnoj vreći koju će baciti u
Hladnu rijeku ljudi hladnog srca…
A onda ću ustati na svoje dvije noge
I hrabro ću reći DOSTA, ovo više ovako
ne može!!
Zatim ću malo promisliti o sebi i svom
Postajanju i shvatit tada da postojim tu
Da sam stvorena da se borim na tom
Golom ratnom polju i da pobijedim
I ostanem stajati i da me klošari
Ne bi udarali nogama dok bih ja
Ležala na podu i polako
Krvarila…
Stvorena sa da se borim sa
Svim svojim neprilikama koje
Mi donosi život…
Ja ne bih bila stvorena da se nisam
Sposobna boriti, ne bih imala što
Raditi na ovom svijetu.
Ne bih se borila.
Zato postojim, zato jesam i zato ustajem
I govorim dosta toj predaji i uzimam
Čvrsto svoj život u svoju šaku
Stavljam ga u svoj džep na srcu
I hodam kroz svijet, hodam kroz život
I borim se i ne posustajem i idem hrabro
Naprijed i ne bojim se, jer sam se
Sposobna boriti sa svim neprilikama….
Ali kad mi god bude teško,
uzet ću ovaj
Jadni komad papira,
pročitat ću ovu pjesmu
Pa sve ispočetka….
Sandra Frljević, 2. gimnazije
Tu su…razbacane po polici starog ormara moga djetinjstva…igračke…podsjećaju me na moju prošlost, na moje djetinjstvo na nešto što je nekad bilo lijepo i sretno, bez briga i nasmijano djetinjstvo. kad sam se osjećala napuštenom i s tužnom …i samo su me igračke razumjele…sada sam odrasla i više mi ne trebaju igračke…Ali baš danas sam opet svratila pogled na police gdje su ležale igračke moga djetinjstva.One su još uvijek bile tu…nepomično su ležale…odlučila sam ih poslagati…i dok sam ih slagala razmišljala sam o tim igračkama, plišanom medi koji je bio star, plišanom zecu roze boje…znala sam točno koja igračka ima svoju vrijednost i značenje…igračke su me podsjećale na prošlost… I kako leže mirno poslagane i tiho me promatraju i gledaju, imala sam osjećaj da su žive, žive kao prije u mašti moga djetinjstva i da me opet jedino one razumiju…osjećala sam se tako sigurno…i na trenutak sam stala…kako život brzo prođe i kako smo cijelo vrijeme sami na ovom svijetu…? Obuzeo me već otprije poznat osjećaj samoće. I dok sam sjedila na podu sama u samoći, oko mene su bile još poneke neposložene igračke… one na polici su me promatrale, sve oči su bile uprte meni…igračke su me gledale onim tužnim pogledom punim nade, očima u kojima se vidi samoća koju žele napustiti kao i ja. Jer ja sam ih ostavila sad kad sam odrasla.I sada sam shvatila da me ljudi nisu ostavili i da me zbog toga obuzima samoća već da sam ja ostavila ljude, prijatelje, igračke i ostala sama…A igračke su me samo tiho i tužno promatrale…
Sandra Frljević
5.2009.
Čitam tuđe priče, iz njih saznajem tuđe živote, tuđe osjećaje…. Osjećam kroz njih težak i bolan život. Gledam kako sve svoje boli lako stavljaju na papir…
Večeras ja pišem o svojoj bezvremenoj opsesiji… pišem ponovo o svojoj boli koja se zove - ti….
Ti i ja... Ja, kao moj život potpuno izgubljena, izgubljena u ovom pustom i tužnom gradu gdje lutajući prljavim ulicama pod izobličenim, izopačenim svjetlom polumraka susrećem iskešena lica kurvi, klošara, budala… susrećem sve one koje ne želim. Samo tebe nema.
Gdje si? Gdje si da me vratiš u moj mali sigurni svijet? Zašto te nema? Zašto sam te opet izgubila? Dođi, osjeti moje hladne ruke, pogledaj moje blijedo lice, osjeti drhtaje mog tijela. Pogledaj što sam učinila sebi u strahu od sebe i svijeta...
Molim te, samo dođi i makar me pogledaj. Pogledaj u moju dušu kroz dubinu plavih suznih očiju. I reci mi zašto sam izgubljena u ovom blijedom gradu bez sunca, u ovom svijetu bez nade? Sama nikako da pronađem odgovor.
Reci mi, tko me je bacio u ovaj svijet košmara iz mog svijeta smijeha, radosti i djetinje nevinosti, sigurnosti tvoga zagrljaja? Dođi, želim se samo vratiti u svoj svijet... Ne želim više čitati, ne želim više pisati, ne želim više živjeti u bezvremenom, neomeđenom svemiru punom boli, punom Tebe...
ALEXANDRA
Ulaze u sobu… prekidaju moj mir... moje trenutke, trenutke koje sam posvetila samo sebi…. tiho sam ležala, mislila na lijepe stvari, vrijeme kad sam bila ispunjena srećom… sad je to u trenu nestalo… sreća se raspršila onog dana kada sam napustila svoj vječni mir, kada sam napustila sebe i došla u ovaj okrutni svijet gdje više nema mene… samo mene nema… ja sam sada postala samo jedna od njih… bez mira, bez slobode…izgubljena sam među svim tim nepoznatim ljudima… i borim se… želim pobjeći, vratiti se na svoje mjesto i opet pronaći svoj mir… uporno… ali ne dovoljno … i tad sam shvatila da sam ja uvijek ono što nedostaje da bude dovoljno… i shvatila da sam nitko, više nitko i ništa među ovim ljudima, sebičnim, tuđim, nepojmljenim… postajala sam samo jedna od njih u bezličnoj masi neželjenog… opirem se… ne dovoljno snažno…a, potrebno mi je samo malo pa da bude dovoljno,… ali ja nikad ovako iscrpljena usamljenošću neću uspjeti... i dalje ću samo bespomoćno dopuštati da uništavaju moj mir, moju nevinu i naivnu osobnost… utapaju me u svoju bezličnu masu besmislenosti…uništavaju moja sjećanja, slike iz prošlosti koje su me nekada činile sretnom… moj sklad vječnosti…
ALEXANDRA
Broj pregleda članka: 480
