Helena Marijan

Još u osnovnoj školi bilo je idiota,
no njih zbog toga nije bilo sramota.
Jedva sam ih se otarasila
i u srednju zakoračila.
A kad ono idiota još više,
veličina mozga k'o u jesenje kiše.
Dođem u dom, a ni tu nije po mom.
Svi nešto zahtijevaju i samo naredbe pjevaju.
I onda si mislim pomalo,
do tih idiota mi nije stalo.
Otići ću na fakultet, u novu okolinu,
sresti ću još veću idiotsku skupinu.
Ali da bude još bolje,
zaposlit ću se dobre volje,
ali okružena totalnim idiotima,
bezobraznim prema svima.
I dok ću ja tako jadikovati,
idioti će u životu napredovati.
I bit će bolji od menei
od svake pametne žene.
A, onda se po „dobrom“ starom običaju
možda odlučim udati.
Vjerojatno ću otkriti, idiot je i on
i ne će poštovati moj ton.
Djeca bi također mogla idioti biti,
jer kako će netko glup pametnoga stvoriti?!
I tako to ide kroz život cijeli,
sve se s idiotima dijeli.
A poslije te pored idiota zakopaju
i budeš okružen idiotima u raju!   
                                     Helena Marijan 

  Pošalji mi poruku,
 donesi pravu odluku.
Odgovori mi na pitanje:
„Želiš li dočekati sa mnom svitanje?“

Pošalji mi jedno slovo,
jedan znak.
Ne budi kao olovo.
Povedi me u mrak.

Pošalji mi poziv za van.
Ili makar me zovi u san.
Jer i ja tebe često sanjam.

Pošalji mi poruku,
donesi pravu odluku.
Jer i ja tebi često šaljem.

                 Helena Marijan

Sjetih se upravo sada,
onih vremena kada
je bilo najviše promašaja
u životu mom.
Najteže svoje trenutke neznanja
riješila sam uz puno muke.
Za sve gluposti svoje,
pokajala sam se kasnije.
Krivila sam druge,
a sada vidim i znam
da svatko odgovara
za sebe sam.

Radila sam greške
i lake i teške,
a nisam bila jedina
koja ih je ponavljala.
I sada kada razmišljam,
starija i iskusnija,
uz upaljenu svijeću,
- gledam je kako gori -
 i mislim na svoju sreću.
A vosak se topi kao i moje greške
koje su se istopile i nestale.
Promašaja se sada
samo povremeno sjetim.
Želim ih zaboraviti kao nešto ružno,
ali ne mogu. One su dio moje prošlosti.
Moram ih sa sobom nositi,
jer sam ih ja izazvala,
i da ih više ne ponovim.
Žao mi je što sam
toliko patila, toliko plakala,
što mi je ukrao srce netko
tko ga je najmanje zaslužio.
A vratilo se nakon mnogo vremena
kad sam sve shvatila i prihvatila.
Osim toga vjerovala sam nekom
tko mi se smijao iza leđa,
misleći da ja to ne znam.
Ali to ponovilo se još jednomi
dugo je trebalo da prođe to neugodno iskustvo.
Zašto nekada ponavljamo greške?!
Zašto moramo povrijediti druge,
 a nisam to željela.
Kasno sam sve shvatila.

I sada, razmišljajući ovako kasno,
sjetih se tebe.
Ne znam jesi li glupost,
promašaj ili najslađa greška.
Ali, tu si još uvijek
i nemoj mi otići.
Ako budeš glupost, promašaj ili greška,
bit ćeš mi - najdraža!

       Helena Marijan

 Dozivala sam tvoje ime u noći
obasjanoj zvijezdama.
Tražila sam tvoje oči
kako ne bih bila sama.
Uzalud sam dozivala,
uzalud sam tražila.

Čekala sam te kraj šume,
guste, drveća pune.
Zvala sam te.
Čula se samo jeka.
Uzalud sam čekala.
Uzalud sam zvala.

Pjevala sam ti pjesmu ljubavnu.
S kukavicama.
Pričala sam ti priču davnu.
Priču o nama.
Uzalud sam pjevala.
Uzalud sam pričala.
 
Zatim sam se okrenula
dozivavši Božje ime.
Sve sam mu spomenula,
i napokon završila s time. 

Uzalud mi je sve bilo,
sve gorko i sve milo.
Uzalud sam te zavoljela.
Uzalud mi sve.
Još te nisam preboljela.

                    Helena Marijan

Prolazi vlak
kroz crnu noć,
gusti mrak.
Vozimo se svi njime,
vozimo se brzo,
opraštamo se sa svime.
Prolazi kroz tunele,
preko pruga u šumama,
kroz planine bijele.
Na zadnjoj stanici
polako staje.
Izlaze svi putnici.
A ja koračam nečujno.
Bojim se kraja.
Utjeha mi je vino rujno.
Odlazim s osmijehom,
tražim oprost zbog
duše s grijehom.
Znam da će oprost stići,
nije bitno ni vrijeme ni mjesto,
ali ću barem čiste duše otići.
Vlak života se vraća opet,
vozi druge putnike
u taj novi svijet.
Ponavlja se stalno to putovanje,
svi na kraju putujemo tim vlakom
i dolazimo u rajsko stanje.

          Helena Marijan

Svaki dan razmišljam sve više i više
razmišljam o životu, o ljubavi , o kapima kiše.
Svaki dan tražim smisao života,
znam da su to ljepota duše i dobrota.
Svaki dan želim provesti kao posljednji,
ali nikad ne znam koji mi je zadnji.
Svaki dan se smijem,
jer ponekad loše raspoloženje krijem.
Svaki dan brojim zvijezde i tražim svoju,
tražim i maminu i tatinu pa i tvoju.
Svaki dan čekam lijepe vijesti,
a bojim se da ću ipak loše sresti.
Svaki dan spavam , hodam i dišem,
svaki dan ti poruke pišem.
Svaki dan molim Boga
da na svijetu vlada ljubav i sloga.
Svaki dan trpim u školi vrijeme,
ali znam da je to dobro za mene.
Svaki dan očekujem čuda,
svaki dan su neka zbivanja luda.
Svaki dan shvaćam sve bolje i bolje
koji me ljudi uistinu vole.
Svaki dan je pravi
za onog tko se zabavi.
Svaki dan treba polako živjeti,
jer će tako život dulje trajati,
dulje ćemo voljeti, dulje uživati.
Svaki dan ipak nije
samo radost i uživanje.
Svaki dan se pojave i bol i tuga,
ali kasnije dođu vremena druga.
Svaki dan opet postaje sve bolje i bolje
i živiš život dobre volje.

                             Helena Marijan