Kazalište - Ana Karenjina

Kazališne predstave u Zagrebu i Osijeku učenici posjećuju bar dva puta godišnje. Za razliku od prošlih godina kada smo gledali komedije, ove godine voditeljica dramske grupe, gospođa Suzana Sokele predložila je da gledamo nešto što imamo i u lektiri - Anu Karenjinu. I ovu predstavu dočekali smo sa znatiželjom jer većina, velika većina nije pročitala knjigu. A kako mi uživamo na putovanjima u slici i riječi prikazat će vam Andrea i Jelena tekstom, te Ivana i Dario u slici.

Zadnjeg četvrtka u listopadu prema već najavljenom rasporedu i pripremama krenuli smo autobusom na putovanje u Zagreb. Nije teško pogoditi zašto, jer krenuli smo u kazalište gledati predstavu Ana Karenjina. No, Ana je morala pričekati naš dugi put, pa pokoju pauzu za papu, sendviči i sokovi, naravno, te ostale životne potrebe.

Stigli smo u Zagreb gdje su nas dočekali naši bivši učenici, dečki naših cura, itd. Prvo smo ušetali u Muzej za umjetnost i obrt. A tamo su nas dvoje mlađih vodiča proveli kroz povijest umjetnosti. I to ne onih slika već povijest umjetnosti različitih predmeta. Na primjer stolica koje su svi htjeli isprobati. Samo da su smjeli. Nismo imali puno vremena pa je razgledavanje bogate zbirke skraćeno. Ipak bilo je zanimljivo vidjeti, posebno onima koji vole dizajn.

Preostalo malo vremena iskoristili smo za šoping, razgledavanje trgovina, sjeli u pokoji kafić, pojeli pizzu (znate što je glad) i slično. U 20 sati došli smo pred Zagrebačko kazalište mladih, popularni Za Ka Em gdje nam je voditeljica i organizatorica, gospođa Suzana podijelila karte

Osam stotina Tolstojeve Ane Karenjine pretočeno je u tri sata više nego gledljive predstave. Mi ovako u večernjim toaletama u kazalištu bile smo spremne za španjolsku ljubavnu priču (ah, sapunice) ispričanu na ruski način. Ne možemo prosuditi koliko je predstava slijedila tekst u knjizi jer se u svojih osamnaest godina nismo udostojile udubiti se u osamstotina stranica.

 Ipak za razliku od dobro nam znanih sapunica, u tri sata glumci su nam vjerno predočili ljubav kao glavni krivac svih patnji mlade Ane Karenjine. Po onom što smo shvatile radnja je uspješno djelomice smještena u suvremenije doba kao što je Anin „prljavi ples“ po stolu, konobari u ulozi animatora. Posebno nas je oduševilo kada su glumci na rolama „uklizali“ na pozornici pod efektima kiše i snijega, kao po klizalištu.Baš i nije lako biti glumac kad moraš to sve znati. Pojedini detalji, pomalo smiješni kao usporeni konobari, biciklisti (zvuk kočnice nas je pokorio)prosjaci (dvije spodobe u suknjama i maramama preko glave)prodavač ruža i karanfila,...

Imali smo dvije kratke pauze da protegnemo noge, odnosno za puš- ili piš-pauze. Polako se bližio kraj predstave, a i nama su već proradili crvi, znate već gdje, pa smo odahnuli kad su nas glumci pozdravili naklonom.

Na povratku u busu poneki su zapjevali, još više je zaspalo. Kada smo u kasnim noćnim satima do kojih inače normalno izlazimo u grad došli u Dom, jedva smo se dokopali kreveta. Čudo jedno. Ipak bio je to jedan od onih zanimljivijih dana, pa očekujemo i iduće putovanje u kazalište ili negdje drugdje.

tekst: Jelena Viljevac i Andrea Maričić
foto: Ivana Pavlic, Dario Beniš